Povijest Perušića

Burna i živopisna povijest obilježila je Perušić. Još od prapovijestI područje je bilo pogodno za život zbog svoje vegetacije, pristupačnih uzvisina i blizine izvora vode. Putovi koji su povezivali zapad i istok, kopno i obalu često su presijecali upravo područje današnjeg Perušića, a sve je to utjecalo na ljudsku prisutnost od davnina. Brojne špilje kojima obiluje ovo područje služile su kao zaklon svakome tko se tu našao. No, konkretne tragove života bilježimo od 9. st. pr. Kr. kada se na tim području javljaju Japodi o čemu svjedoče dva lokaliteta, Mali Čardak i Lipova Glavica. U 1. st. pr. Kr. stižu Rimljani koji vode i dobivaju rat s Japodima, a na kraju ostaju tek romanizirani Japodi. Kroz srednji vijek, Perušić se spominje pod imenom Buške Vrhovine, dijelom župe Bužani koju spominje car Konstantin VII. Porfirogenet u djelu „O upravljanju carstvom“. Nedugo zatim, javljaju se Frankopani koji grade utvrđeni kaštel još u 11. stoljeću. Upravo će on kasnije postati najpoznatiji simbol ovog mjesta koji će darovnicom brinjskog kneza Anža Frankopana doći u posjed obitelji Perušić, prvih vladara Perušić grada. Zatim dolaze turbulentne godine u kojim Osmanska vojska osvaja ovo područje i vlada mjestom punih 160 godina, sve do 1696. kada turska vojska napušta utvrdu, a stanovništvo koje ostaje u svojim domovima pokrštava pop Marko Mesić. Mjesto zatim postaje dijelom Vojne Krajine 1712. pa sve do njezinog raspuštanja u 2. polovici 19. st. kada postaje dijelom Banske Hrvatske. Popisom stanovništva, 1876. Perušić je imao 600 stanovnika, a iste godine je otvoren poštanski ured. Djevojačka škola otvorena je 1874., a 1910. kotar Perušić je brojio 21000 stanovnika, a deset godina kasnije otvorena je željeznička stranica. Od tada, broj stanovnika postupno se smanjivao prvenstveno zbog ratova, a danas taj broj ne premašuje 1500.

CRKVA UZVIŠENJA SVETOG KRIŽA

Nakon oslobođenja Like, pop Marko Mesić je već 1680. osnovao župu u Perušiću. Prema Horvatu čini se da je prvo bila sagrađena drvena crkva, iako je postojala gotička crkva koja je bila preuređena u džamiju za vrijeme osmanske vlasti.Arhiđakon Kabalin u zapisu iz 1768. godine navodi kako crkvi u Perušiću nedostaje pod, a da ni strop nije završen do kraja. Najveći je to sakralni objekt u Lici s dužinom od 34 metra i širinom od 13, 85 metara, a čine je prostrani brod s osam kapelica koje se u jednakom broju raspoređene sa svake strane broda, kratko poligonalno svetište, sakristija koja se nalazi uz južnu stranu svetišta i zvonik koji se nalazi pred glavnim pročeljem. Iznad bočnih kapela nalaze se empore (arhitektonski povišeni prostor u unutrašnjosti crkve) kojeimaju svoje prozore. Strop je ravan iznad broda isto kao i iznad svetišta te su iste visine. U južnom dijelu sakristije nalazi se spolij (dio starije građevine upotrjebljen kao građevni materijal za novu građevinu) koji svjedoči postojanju starije građevine na tom mjestu.

Zvonik crkve ima kasnogotička obilježja kao što su šiljasto-lučni gotički portal te male prozore za osvjetljavanje unutrašnjosti od kojih su neki također šiljasti. Prizemlje zvonika presvođeno je polukružnim bačvastim svodom. Zvonik u tlocrtu mjeri 419/405 centimetara te se uklapa u niz srednjovjekovnih zvonika ličkih ladanjskih crkava (Horvat 2003: 138-139). Sam portal crkve izražene je gotičke profilacije, isto kao i gotička crkva sv. Trojice koja se nalazi u Podovima, nadomak Perušića. Iznad ulaznog portala isklesana je luneta s upisanom godinom 1698. te latinskim natpisom „In hoc signo vinces, hic opvs meae salvtis“ (U ovom znaku ćeš pobijediti, ovo djelo je moj spas). Sama luneta nije romanička već jevidljivo da je uklesana poslije oslobođenja Like od Turaka, što također znači da napisana godina nije dodana već su i luneta i natpis nastali u istom razdoblju (Horvat 2003: 140).