Perušićani oduvijek brižno čuvaju kulturnu baštinu, a do danas se očuvala kroz običaj ličkoga prela, a najviše je na današnje naraštaje prenosi HKUD “Perušić” koji 2018. proslavlja 70 godina djelovanja. Od ličke baštine u cijeloj Hrvatskoj najpoznatije je Ličko kolo – nijemo kolo koje se pleše bez pratnje instrumenata i kao takvo ga je UNESCO stavio na popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Poznata je i lička kapa, dio ličke narodne nošnje. Povijesničari kažu da joj je preteča japodska brončana kapa, a od tada do danas lička kapa prošla je mnoge promjene. Legenda o ličkoj kapi koja je ostala do danas dolazi iz 1493. godine zbog Krbavske bitke u kojoj su mnogi Ličani izgubili svoje živote, a za njima su ostale ožalošćene žene, majke, sestre, kćeri i djeca koji su svoju tugu pretočile u kapu. Crvena boja simbolizira prolivenu krv, ravno dno simbilizira Krbavsku bitku, a crna i crvena boja sraz dviju vojski, dobra i zla. Vezene crne spiralne kružnice simbol su rata, a duge crne svilene rese suza prolivenih za poginulima.

Najvjerodostojniji zapisi o narodnoj nošnji nalaze se u knjizi Tradicijski život i kultura ličkoga sela Ivčević Kosa autorice Marije Hećimović – Seselje.

Lička narodna nošnja načinjena je od vune, kao i sva odjeća toga podneblja s obzirom na svježa ljeta i hladne zime. Specifične su suknene čarape i vunene torbe, ali i opanci koje su izrađivali od ovčje kože.

Ženska narodna nošnja perušićkog kraja sastojala se od košulje koja je šivena u dva dijela. Gornji dio zvan opleće sašiven je od finijeg domaćeg platna, a donji dio zvan krila od grubog domaćeg platna. Košulja je ukrašena čipkom, šlingom i faldicama. Preko košulje oblači se kiklja koja je sašivena u dva dijela. Gornji dio nazivamo bušt i šivan je od tankog vunenog sukna crne ili modre boje. Donji dio je također od vunenog sukna jednobojnog, na pruge ili kocke. Boja kiklje ovisila je o bračnom statusu. Zaslan je u prošlosti bio izrađen tehnikom kličanja, a kasnije ga zamjenjuje zaslan od kupovnih materijala. Na nogama su se nosile vunene čarape, crne ili bijele boje, a po njima natikače. Opanci su oputari (ranije) i kapičari (kasnije). U zimsko doba nosili su se aljinci ili jankeli što su kaputići od finog sukna ili kupovne čoje. Kosa je spletena u pletenice koje su ovisno o bračnom statusu pričvršćene uz glavu, a starinska pokrivala za glavu se nazivaju glovežanj i tumban koja su nestala iz uporabe prije 1900. godine.

Muška narodna nošnja sastoji se od tzv. prisvlačila u koje spadaju košulja i gaće šivene od domaćeg platna. Na košulju se opasuje široki kožni ćemer i po tome se oblači crni sukneni prsluk. Na nogama se nose bijele čarape po kojima idu natikače, a opanci su kao i ženski – ranije oputari, a kasnije kapičari. Na glavi je lička kapa, crvenkapa. U zimskom periodu po košulji se oblači bijela pletena maja, od vune ili pamuka optočena crnim plišem, pa po maji prsluk i na kraju crni sukneni ćurak. Po gaćama se oblače sukneni brvenaci koji su u pasu širi, a oko lista uži. Neizostavan dio muške i ženske nošnje je torba. Svečane torbe su rađene tehnikom kličanja i ukrašene su vunenim kitama, resicama, građom i srmom.

KULTURNO-UMJETNIČKO DRUŠTVO PERUŠIĆ

 

Utemeljeno je 13. prosinca 1948. godine, te 2018. proslavlja 70 godina neprekinutog djelovanja. Pohvaliti treba njihove napore u očuvanju povijesti i kulture ovoga kraja vodeći se uzrečicom „Bolje da nestane svita neg’ da se utaru stari običaji“. Mogu se pohvaliti mnogim nastupima u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu te raznim nagradama u promicanju kulturnih običaja ličkoga kraja. 2005. pokreću manifestaciju „Ide jesen ide novo prelo“ koja se i danas održava.